“Udarac je konačno zadat kada je 1517. Martin Luter zakucao svojih devedeset pet teza na vrata crkve u Vitenbergu. Ponosna i moćna crkva, koja se vekovima borila za vrhovni autoritet ne samo u crkvenim nego i u svetovnim poslovima države nije mogla pristati na ponižavajuće ograničenje njene sfere aktivnosti koje su zahtevali Viklif, Hus i Martin Luter. Crkvena reformacija bila je prva manifestacija ovog istorijskog konflikta, i njen uspeh je pripravio put za promovisanje inherentnog individualizma u svim aktivnostima hrišćanske civilizacije, a posebno u onim naučnim. … Sloboda je došla i svakako dovela do najsmelijeg intelektualnog i duhovnog preokreta u istoriji čovečanstva.” (Mihajlo Pupin, Nova reformacija, 1927. god.)
“Tako su evangelistički liceji u srednjoj Evropi i srpsko prosvetiteljstvo povezani i uzajamno uslovljeni na onoj istoj liniji koji moderni istoričari kulture ističu kada je reč o drugim sredinama i literaturama XVIII veka; bez protestantske reforme ne bi bilo ni industrijske i intelektualne revolucije u Evropi, pa ni prosvetiteljstva.” (Milorad Pavić, Istorija srpske književnosti III ― klasicizam)

